Saturday, February 4, 2012

 O filmu i oko filma Šešir profesora Koste Vujića

iliti Ovo je hladovina za vek unapred

Kada vas kljucka proslavljena TV drama Vladimira Andrića sa imenima poput legendarnog Pavla Vuisića, Voje Brajovića, Josifa Tatića, Milana Mihailovića, Gorana Sultanovića itd, svakako vam nije lako da prionete na isti projekat. Još kada se oglasi i javno mnjenje surovih kritičara koji uvek prvo pažnju obraćaju na manje bitne stvari- koja je verzija “bolja”, a zaobilaze suštinu- šta je jedan film želeo da kaže, bez poređenja (ili, ako se već porede, u čemu su kontekstualne, vremensko-društvene nijanse)- onda vam duplo nije lako. Trostruko vam nije lako kada u sve to prste umeša i u poslednje vreme naročito namnožena vrsta pod imenom "hejteri": znate već, to su oni koji, zavaljeni po ceo bogovetni dan u svojim foteljama, iskazuju prezir i gorčinu mahom prema ljudima koji od rada nemaju vremena da sednu u fotelju i prema onima koji sa iskrenim sjajem u očima vole da pohvale svačije plemenito zalaganje. Jer hejt je in, hejt je cool, da se razumemo. 



I mogla bih i ja sad, patetično-melanholičnog senzibiliteta, da ispredam kako više volim stare Igoove Jadnike sa Žanom Gabenom umesto novije maratonske verzije sa Depardjeom, ili Orkanske visove sa Lorensom Olivijeom umesto Fajnsa, i kako Andrićeva sepia iz '71. više prija mom nostalgičnom oku od  jarkih Šotrinih boja. Mogla bih, ali neću. Jer nije u tome poenta.



Želim, najpre, samo da u naznakama dočaram ko je taj dobroćudni, povučeni, pomalo zarozani, "čovek širine i izgledom i gestom", zamišljeni noćobdija što se i mesecu klanja, ima po jedan šešir za svaki dan u nedelji (izvinite, profo dragi, pobedila sam Vas, ja ih imam za svaki dan u mesecu J), gurmanin života, ne samo dobrog jela, večiti nomad koji "kao da je želeo da spozna Beograd stanujući u svakoj njegovoj ulici".
Da ga se podsetimo malo iz Vitezovićeve knjige : 

"Šešir na glavu, filc u džep, i pred nogama mu je bio Beograd, sa dobrim jutrom na sve strane."
"Nisam ja apolitičan, ja sam protiv svake politike."

Politikom se bavio tek toliko što je Nikolića "podržavao u nastojanjima da pokesteni, pojablani, zaruži i odrvoredi Beograd." (a "Ne može se ne pripadati nijednoj partiji, bogamu, Srbija je ovo.")

"Možda sam ja glup za sve što je moderno"… Neka sam ja i previše staromodan, ali ja tvrdo verujem da ćemo debelo žaliti za nasim lepim prizemnim Beogradom sa baštama. Mi sve vise živimo bez sopstvenog nadzora, a i grad nam tako raste. "

"Za mene je obrazovanje kada đaci sve nauče i zaborave sve što su naučili, pa ono što im ostane, to je obrazovanje."
                                (Ili, što bi rekli Latini: Non scholae, sed vitae discimus.)

Ovejani ženomrzac, kako su ga okarakterisali? Ne verujem, pre će biti čovek koji isuviše ljubavi nosi u sebi, ne odgovara merama užih srca.

Zbog svega ovoga i može sebi da podigne beli, a ne crni spomenik, jer takav čovek nikada umreti neće i  uvek će sećati na životnu radost.







I pitala sam se kako će na platnu profesorov lik, čitanjem stvoren u mojoj mašti, izgovoriti ono: Molim, ja grešim? ili Sve mangup do mangupa, gospodo…

Ja, iskreno, nikoga drugog osim Berčeka trenutno ne bih mogla da zamislim u naslovnoj ulozi, sem, eventualno, Bate Živojinovića. I Vuisić i Berček (iako se možda, po mom subjektivnom mišljenju, razliku u nijansama tek toliko što čika Paja kao da na mahove malo više insistira na fasadi treniranja strogoće, na izgledu, kako kaže Nenad Šaponja, "konvencionalnijem od konvencionalnog") maestralno filigrantski i na pravim mestima oslikavaju  ovu crtu profesora: "On uopšte nije umeo da krije iznenađenja, a kad su lepa, on je uživao da ta iznenađenja i pokazuje" i obojica imaju isti žar u očima i osmejak u dnu brka, protkan setom i ljubavlju prema životu, svojstven ljudima koji strastveno služe voljenom zanimanju.



Film sam sa nestrpljenjem očekivala jer su mi Vitezovićeva dela ulepšavala detinjstvo. Zato sam, sa knjigom i papirom u ruci, i pohitala na premijeru, iako delim stav profe Vujića: "On nikada ne ide na prvu predstavu jednog komada. On ide da gleda komad, a ne da njega gledaju."

Ispred mene je sedela grupa dečice koju je bibliotekarka dovela. Jako lepo, primetih, i obradovah se što u prosveti još ima ljudi koji se brinu za vaspitanje i kulturu svojih đaka. Još lepše bi bilo da se uskoro ne razočarah glasnim komentarisanjem pomenute dece tokom celog filma ili pitanjima poput : ‘’Alas, to onaj što smo ga pominjali negde, ne sećam se iz čega ?’’ Pomislih, zaista, koliko njih zna ko su bili ti  ‘’ispušteni’’,  "oni s kojima je Srbija prešla svoje granice, kojima  je svet mera"- inovativni Mika Alas (i šta je Sorbona),  angažovani Jaša Prodanović  ("Šta su radili neznani Srbi, pod tolikim znanim vladarima?", "Jesu li samo ti naši valadari naša istorija"?, "Ovde se sve čini da se suzbije pamet, umesto da se suzbija siromaštvo"…), Branislav Nušić, Milorad Mitrović, Pavle Popović, Vasilije Simić, Ljubomir Stojanović, Branislav Rajić… ? Koliko njih zna kakvo blago krije mala kuća-muzej Jovana Cvijića u srcu Beograda ? "Njihov svet nije imao samo četiri, već mnogo više strana. Skoro da je svaki od njih bio svoja strana sveta..."  A zajednička im je bila, kako kaže Petar Pijanović, "nestašna zrelost i ozbiljna duhovitost", humor, ljubav prema životu i čvrsta vera u bolju budućnost, red, rad, znoj, znanje i parola učiti, misliti, raditi. Nepristajanje na konvencije, širenje horizonata i granica. ’’Bićeš mlad i lud sve dok ne pristaneš na kompromise, sve dok se ne uplašiš života”, kaže Kapor.


Reče dragi profan, doduše, u potpuno drugačijem kontekstu: "Ovo je hladovina za vek unapred." Ja se nešto bojim da ova današnja letargija i prezrivost u omladine ne zakloni sunce za vek unapred. Trepti mi pred očima ona scena kada su sunđer i kreda na podu kao usputna simbolika poraza obrazovanja danas. Nadam se da grešim. Gaudeamus igitur iuvenes dum sumus…je l’ smo zaboravili, namršteno-džangrizavi vršnjaci ?
Pogledajte, dakle, film, i pročitajte knjigu ako ste zaboravili, a većina jeste, da smo mogli i možemo da živimo i ovako:

-Da se sa poštovanjem javljamo i otpozdravljamo jedni drugima

-Da možemo malo da pobegnemo u jednostavan jezik, bez birokratskih kovanica

- Da su devojkama ruža, pesma ili klupko (i ovde vam skrećem pažnju da razmišljate o simbolici) draži znaci pažnje od skupih mobilnih telefona

- Da se učenici profesoru obraćaju sa ‘’gospodine profesore’’, a ne sa matori teletabisu, kako skoro pročitah da je jedan  pretio predavaču preko alter ega Facebooka

- Da, poput Velimira, ima i nas koji okrećemo glavu od puške ili želimo da puške nisu prave, iako je ovo Balkan

- Da treba da budu cenjeni i « popularni » oni koje  danas nazivaju čudacima, zanesenjacima, da ne kažem štreberima (ipak se ‘’školovanje po pogreškama pamti’’, ali treba i ozbiljno vrednih bubica poput Stefanovića, mi takvi, “štreberi”, služimo da učimo i pišemo o ovima koji stvaraju)

-Da takvi treba da budu poznatiji od turbo-folk diva (oksimoron, ove reči nikako ne idu zajedno) ili mafijaša, ma, od svih onih koji su nečasno ‘’uspeli” (relativna stvar)

-Da se moramo pokrenuti i sebi stvoriti priliku da bismo nešto postigli ili promenili

-Da se ne mora imati mnogo da bi se stvorilo mnogo (veoma simbolična, a istovremeno i duhovita scena na groblju )

- Da u rupu možete propasti i zato što zaneseno čitate knjigu, ne samo zato što vas je gajba piva ili nečija pesnica tu poslala

- Da je velika razlika između gospodina boema i negospodina pijanice

- Da se o profesoru mogu spevati i pohvalne pesme, ne samo pogrdne psovke

- Da se, opet, s profesorom može terati šega  žabom na navijanje, a ne nožem

- Da se, opet, s profesorom može nadmetati u znanju i dokazivati na duhovnom nivou, ne primitivnom glupošću i pretnjom.

I tako dalje, i tako dalje. Ukratko-  da se može živeti u jednostavnosti i iskrenosti. I da, da su znanje, požrtvovanost za cilj, zvao se on nauka, sport, umetnost, zanat... ipak cool.




Naravno, ja ne bih bila ja kada bih kritikovala samo jednu stranu medalje. Gde su danas profesori kao što je gospodin Vujić, koji učenike korisno kažnjava obavezom donošenja knjige za biblioteku, koji ih grdi željom: "Dabogda ti meni postao akademik, pa morao svaku svoju reč nekoliko puta da vagaš, pre nego što li je izgovoriš", koji su svesni potencijala svojih pulena, veruju i bore se za njih...?
Da citiram još jednom Momu:

’’Najtužniji su mu bili onda kada bi počeli da raščlanjuju do u besvest današnje pokolenje mladih, i da ih upoređuju sa vremenom svojih izmišljenih zanosa. Osuđivali su njihovu ravnodušnost, nedostatak velikih ciljeva  i nespremnost za žrtvovanje.’’

’’Šta smo učinili sa tom decom? Šta smo im učinili? Prokleti, matori egoisti, zaokupljeni samo sobom i svojim uspesima!...Oterali smo ih u marihuanu, koja je otvorila vrata hašišu, a ovaj kokainu...Za to vreme, mi se borimo jedni sa drugima oko uticaja, ugleda, koncepcija, moći, vlasti...Šta smo im učinili?’’

Takvi su kakve smo ih iskovali...I nije ni čudo što Šotra više od Andrića insistira na sceni ‘’od tebe će biti čovek’’ ili ’’vidim te kao...’’ jer, mora se mladim bićima ukazivati na dobro, boriti se da se od njih stvore ljudi...Mi smo svi odgovorni za to kako će se oni oblikovati. I ja znam da i danas ima dosta Vujića zadojenih svojom plemenitom misijom. Znam, jer smo uz takve moji vršnjaci i ja pobeđivali i pobeđujemo u nauci, jezicima, poznavanju Mokranjčevog stvaralaštva, plesu, sportu...

Ima u Beogradu vazda dobrih ljudi, kaže knjiga, a ja da parafraziram : Ima u prosveti vazda dobrih ljudi. Ne samo profesora, svih onih koji se brinu o mladim talentima, o svim mladima jer svi imaju neki talenat. Ali mora da ih bude više. Za to svi moramo da se borimo jer nas se svih direktno tiče.


Kada sam prošle godine pisala o Montevideu, zapisala sam, između ostalog, i ovo:

“Jer, ‘’nije važno kako se čovek rodi, već kako živi i da li ume da sanja’’, a kada to shvatimo, videćemo da se ljudi razlikuju, ali samo po obući, a to zaborave kad odrastu, da, iako možda sada delujemo kao raštimovan orkestar u kojem svako svira za svoj račun, možemo da uvidimo da‘’ se samo pravimo da smo bitange’’ jer će nas san podsetiti na to da smo zaboravili da se istinski i drugarski igramo, a to je možda jedna od najvažnijih stvari koje nam ovaj život pruža- radost postojanja kroz igru. Otuda film budi jako osećanje slatke nostalgije kod starijih, a neki ustreptali polet kod mladih.

…To bih isto mogla da primetim i za ovo ostvarenje. Život je igra, nekad šeretski bezbrižna, nekad od esencijalnog značaja- igra života-Aske pred halapljivom prolaznošću-vukom. I upravo ta igra je sačuvala život. Upravo je igra sama neprolazna. A uz ovaj film ćete naučiti da je za najumnije ljude sticanje znanja jedna velika igra u kojoj uživaju, a podsetićete se i da druga iz razreda ne treba da ismevate što nema cipele, kada ih već pomenuh, nego da mu pomognete da ih nabavi- onda ćete svi lepše koračati (i usput se smejati poderanom savetnikovom fraku koji je tesan za meru mlade nade- volim tu usputnu, rečitu Šotrinu aluzivnu simboliku).


Uz profesora Kostu Vujića i diktatorski nastrojenog direktora Đuru Kozarca, upoznaćete i: ostrašćenog istoričara Miloša Zečevića koji maltretira nevažnim datumima, ali i skreće pažnju na značaj slobode i pravde kroz tiradu o Bastilji, ništa manje energičnog profesora predvojničke obuke Stanića koji, jednako na oprezu, zazire od neprijatelja i još uvek uči da pređe na drugu obalu Save pod opremom, Mokranjca, profesora muzike, ujedinitelja mladića i devojaka u prvom mešovitom horu, čije stvaranje večnih Rukoveti možete da pratite na času, nespretnog matematičara koji je tu da posluži kao dokaz Mikine genijalnosti, inspirativnog Francuza koji praktično pokazuje akcente…


Ne treba razmatrati da li je ovaj film bolji ili ne od Lajanja na zvezde. Ako današnje « magareće godine »   uspeju da uživaju u anegdotama maturanata koji najavljuju velike ljude i ugledaju se na njihovu disciplinu "trčanja u širinu" kao što je moja generacija uživala u smicalicama Filozofa, Tupe i ekipe-film je, bar po mom skromnom mišljenju, ostvario svoju svrhu. U čemu je razlika? Umesto : "To su maturanti iz provincije", stavite : "To su maturanti iz metropole". Ništa drugo, ako izuzmemo vremensku razliku. Tu su isti i slični profili, samo se drugačije zovu. Sve mangup do mangupa. Volela bih da je danas grad puniji te manguparije. Takve. Koja duhom, a ne pesnicama, zbija šalu.
…Ako još i znatiželjni pohitaju u biblioteke da pročitaju Vitezovićevo nekada bestseler štivo ili, još bolje, štiva- srećnije od mene biti neće.
Može li se izmiriti boemska starobelgradija koja zaneto gleda ka stubovima Brankovog mosta i mladež koja pogled upire ka gigantu na Adi ? Verujem da može, što će ovo ostvarenje; između ostalog, i dokazati.

U to ime želim da ponovim gromoglasni aplauz za, pored čika-Vitezovića, Šotre i svih koji su učestvovali u pripremi,  glumačku ekipu: Aleksandar Berček, Branimir Brstina, Predrag Ejdus, Dragan Jovanović, Zoran Cvijanović, Ivan Bosiljčić, Vojin Ćetković, Vesna Čipčić, Drago Čuma, Montevideovci Miloš Biković i Aleksandar Radojičić, Ljubomir Bulajić s kojim smo se skoro upoznali preko malih ekrana, Andrija Daničić (naročito prijatno iznenađenje, moram da podvučem), Uroš Jakovljević, Nikola Ranđelović, Davor Perunović, Mateja Popović, Mladen Sovilj, Tamara Aleksić, Isidora Janković...Koga sam izostavila, neka oprosti, nije namerno, svima pohvale. Ko od vas, koji ovo čitate ili ne čitate, ima nameru da, poput hejtera spomenutih u prvom pasusu, kritikuje glumu i pojavljivanje mladih nada ili se poziva  na neponovljivost legendi, neka se seti da su i ti Tatić, Sultanović, Brajović itd. nekada bili mladi kao oni i počinjali u istom ostvarenju pa su se potom pokazali i dokazali, što i svojim vršnjacima od sveg srca želim. Dajte mladosti šansu, ponavljam. Mladosti,  čvrsto prigrli pruženu priliku.

“Fore i fazone”  vam neću odavati niti ih citirati kao što umem, brzo ćete ih naučiti napamet i dugo se pozivati na njih.

Stoga, drugari, mali i veliki, čizme na noge, kapu na glavu, ne morate šešir, i trk u bioskope. Ja vas pozdravljam , do narednog lepog čavrljanja  (jer se trudim da više na lepo i plemenito ukazujem), uz sledeće želje-replike:

Navijte svoje satove prema srcu svoga druga.
Idite korak po korak- tako se i zemlja osvaja.

Morate postati značajni ljudi da bi anegdote o vama imale značaja.



 Ž.J.
Citati i replike iz :

Filma Šešir profesora Koste Vujića, Šotra, Košutnjak film, 2012, i istoimenog romana Milovana Vitezovića, 1983.

Filma Montevideo, Bog te video, Bjelogrlić, Intermedia network, 2010.

Filma Lajanje na zvezde, Šotra, Komuna film, 1998.

Romana Una, Momo Kapor, 1989.