O filmu i oko filma Šešir
profesora Koste Vujića
iliti Ovo je hladovina za vek unapred
Kada vas kljucka proslavljena TV drama Vladimira Andrića sa imenima poput
legendarnog Pavla Vuisića, Voje Brajovića, Josifa Tatića, Milana Mihailovića,
Gorana Sultanovića itd, svakako vam nije lako da prionete na isti projekat. Još
kada se oglasi i javno mnjenje surovih kritičara koji uvek prvo pažnju obraćaju
na manje bitne stvari- koja je verzija “bolja”, a zaobilaze suštinu- šta je
jedan film želeo da kaže, bez poređenja (ili, ako se već porede, u čemu su
kontekstualne, vremensko-društvene nijanse)- onda vam duplo nije lako.
Trostruko vam nije lako kada u sve to prste umeša i u poslednje vreme naročito
namnožena vrsta pod imenom "hejteri":
znate već, to su oni koji, zavaljeni po ceo bogovetni dan u svojim foteljama,
iskazuju prezir i gorčinu mahom prema ljudima koji od rada nemaju vremena da
sednu u fotelju i prema onima koji sa iskrenim sjajem u očima vole da pohvale
svačije plemenito zalaganje. Jer hejt je in, hejt je cool,
da se razumemo.
I mogla bih i ja sad, patetično-melanholičnog senzibiliteta, da ispredam
kako više volim stare Igoove Jadnike sa Žanom Gabenom umesto novije
maratonske verzije sa Depardjeom, ili Orkanske visove sa Lorensom
Olivijeom umesto Fajnsa, i kako Andrićeva sepia iz '71. više prija mom
nostalgičnom oku od jarkih Šotrinih boja. Mogla bih, ali neću. Jer nije
u tome poenta.
Želim, najpre, samo da u naznakama dočaram ko je taj dobroćudni, povučeni, pomalo
zarozani, "čovek širine i izgledom i gestom", zamišljeni noćobdija
što se i mesecu klanja, ima po jedan šešir za svaki dan u nedelji (izvinite,
profo dragi, pobedila sam Vas, ja ih imam za svaki dan u mesecu J), gurmanin života, ne samo
dobrog jela, večiti nomad koji "kao da je želeo da spozna Beograd
stanujući u svakoj njegovoj ulici".
Da ga se podsetimo malo iz Vitezovićeve knjige :
"Šešir na glavu, filc u džep, i pred nogama mu je bio Beograd, sa
dobrim jutrom na sve strane."
"Nisam ja apolitičan, ja sam protiv svake politike."
"Nisam ja apolitičan, ja sam protiv svake politike."
Politikom se bavio tek toliko što je Nikolića "podržavao u nastojanjima da pokesteni, pojablani, zaruži i odrvoredi Beograd." (a "Ne može se ne pripadati nijednoj partiji, bogamu, Srbija je ovo.")
"Možda sam ja glup za sve što je moderno"… Neka sam ja i previše staromodan, ali ja tvrdo verujem da ćemo debelo žaliti za nasim lepim prizemnim Beogradom sa baštama. Mi sve vise živimo bez sopstvenog nadzora, a i grad nam tako raste. "
"Za mene je obrazovanje kada đaci sve nauče i zaborave sve što su naučili, pa ono što im ostane, to je obrazovanje."
(Ili, što bi rekli Latini: Non scholae, sed vitae discimus.)
Ovejani ženomrzac, kako su ga okarakterisali? Ne verujem, pre će biti čovek koji isuviše ljubavi nosi u sebi, ne odgovara merama užih srca.
Zbog svega
ovoga i može sebi da podigne beli, a ne crni spomenik, jer takav čovek nikada
umreti neće i uvek će sećati na životnu
radost.
I pitala sam se
kako će na platnu profesorov lik, čitanjem stvoren u mojoj mašti, izgovoriti
ono: Molim, ja grešim? ili Sve mangup do mangupa, gospodo…
Ja, iskreno,
nikoga drugog osim Berčeka trenutno ne bih mogla da zamislim u naslovnoj ulozi,
sem, eventualno, Bate Živojinovića. I Vuisić i Berček (iako se možda, po mom
subjektivnom mišljenju, razliku u nijansama tek toliko što čika Paja kao da na
mahove malo više insistira na fasadi treniranja strogoće, na izgledu, kako kaže
Nenad Šaponja, "konvencionalnijem od konvencionalnog") maestralno
filigrantski i na pravim mestima oslikavaju ovu crtu profesora: "On uopšte nije
umeo da krije iznenađenja, a kad su lepa, on je uživao da ta iznenađenja i
pokazuje" i obojica imaju isti žar u očima i osmejak u dnu brka,
protkan setom i ljubavlju prema životu, svojstven ljudima koji strastveno služe
voljenom zanimanju.
Film sam sa
nestrpljenjem očekivala jer su mi Vitezovićeva dela ulepšavala detinjstvo. Zato
sam, sa knjigom i papirom u ruci, i pohitala na premijeru, iako delim stav
profe Vujića: "On nikada ne ide na prvu predstavu jednog komada. On ide da gleda komad, a ne da
njega gledaju."
Ispred mene je sedela grupa dečice koju je bibliotekarka dovela. Jako lepo,
primetih, i obradovah se što u prosveti još ima ljudi koji se brinu za
vaspitanje i kulturu svojih đaka. Još lepše bi bilo da se uskoro ne razočarah
glasnim komentarisanjem pomenute dece tokom celog filma ili pitanjima poput : ‘’Alas,
to onaj što smo ga pominjali negde, ne sećam se iz čega ?’’ Pomislih,
zaista, koliko njih zna ko su bili ti ‘’ispušteni’’,
"oni s kojima je Srbija prešla
svoje granice, kojima je svet mera"-
inovativni Mika Alas (i šta je Sorbona), angažovani Jaša Prodanović ("Šta su radili neznani Srbi, pod tolikim znanim vladarima?",
"Jesu li samo ti naši valadari naša istorija"?, "Ovde se sve čini
da se suzbije pamet, umesto da se suzbija siromaštvo"…), Branislav Nušić, Milorad Mitrović, Pavle Popović,
Vasilije Simić, Ljubomir Stojanović, Branislav Rajić… ? Koliko njih zna kakvo
blago krije mala kuća-muzej Jovana Cvijića u srcu Beograda ? "Njihov
svet nije imao samo četiri, već mnogo više strana. Skoro da je svaki od njih
bio svoja strana sveta..." A zajednička im je bila, kako kaže Petar
Pijanović, "nestašna zrelost i ozbiljna duhovitost", humor, ljubav prema
životu i čvrsta vera u bolju budućnost, red,
rad, znoj, znanje i parola učiti,
misliti, raditi. Nepristajanje na konvencije,
širenje horizonata i granica. ’’Bićeš
mlad i lud sve dok ne pristaneš na kompromise, sve dok se ne uplašiš života”,
kaže Kapor.
Reče dragi profan, doduše, u potpuno drugačijem kontekstu: "Ovo je hladovina za vek unapred." Ja
se nešto bojim da ova današnja letargija i prezrivost u omladine ne zakloni
sunce za vek unapred. Trepti mi pred očima ona scena kada su sunđer i kreda na
podu kao usputna simbolika poraza obrazovanja danas. Nadam se da grešim. Gaudeamus igitur iuvenes dum sumus…je l’
smo zaboravili, namršteno-džangrizavi vršnjaci ?
Pogledajte, dakle, film, i pročitajte knjigu ako ste zaboravili, a većina
jeste, da smo mogli i možemo da živimo i ovako:
-Da se sa poštovanjem javljamo i otpozdravljamo jedni drugima
-Da možemo malo da pobegnemo u
jednostavan jezik, bez birokratskih kovanica
- Da su devojkama ruža,
pesma ili klupko (i ovde vam skrećem pažnju da razmišljate o simbolici) draži znaci
pažnje od skupih mobilnih telefona
- Da se učenici profesoru obraćaju sa ‘’gospodine profesore’’, a ne sa matori teletabisu, kako skoro pročitah
da je jedan pretio predavaču preko alter
ega Facebooka
- Da, poput Velimira, ima i nas
koji okrećemo glavu od puške ili želimo
da puške nisu prave, iako je ovo Balkan
- Da treba da budu cenjeni i « popularni »
oni koje danas nazivaju čudacima,
zanesenjacima, da ne kažem štreberima (ipak se ‘’školovanje po pogreškama pamti’’, ali treba i ozbiljno vrednih
bubica poput Stefanovića, mi takvi, “štreberi”, služimo da učimo i pišemo o
ovima koji stvaraju)
-Da takvi treba da budu poznatiji
od turbo-folk diva (oksimoron, ove reči nikako ne idu zajedno) ili mafijaša,
ma, od svih onih koji su nečasno ‘’uspeli” (relativna stvar)
-Da se moramo pokrenuti i sebi
stvoriti priliku da bismo nešto postigli ili promenili
-Da se ne mora imati mnogo da bi
se stvorilo mnogo (veoma simbolična, a istovremeno i duhovita scena na groblju )
- Da u rupu možete
propasti i zato što zaneseno čitate knjigu, ne samo zato što vas je gajba piva
ili nečija pesnica tu poslala
- Da je velika razlika
između gospodina boema i negospodina pijanice
- Da se o profesoru mogu
spevati i pohvalne pesme, ne samo pogrdne psovke
- Da se, opet, s profesorom
može terati šega žabom na navijanje, a
ne nožem
- Da se, opet, s
profesorom može nadmetati u znanju i dokazivati na duhovnom nivou, ne primitivnom
glupošću i pretnjom.
I tako
dalje, i tako dalje. Ukratko- da se može
živeti u jednostavnosti i iskrenosti. I da, da su znanje, požrtvovanost za
cilj, zvao se on nauka, sport, umetnost, zanat... ipak cool.
Naravno,
ja ne bih bila ja kada bih kritikovala samo jednu stranu medalje. Gde su danas
profesori kao što je gospodin Vujić, koji učenike korisno kažnjava obavezom
donošenja knjige za biblioteku, koji ih grdi željom: "Dabogda ti meni postao akademik, pa morao svaku svoju reč nekoliko
puta da vagaš, pre nego što li je izgovoriš", koji su svesni
potencijala svojih pulena, veruju i bore se za njih...?
Da citiram još jednom Momu:
’’Najtužniji su mu bili onda kada bi počeli da
raščlanjuju do u besvest današnje pokolenje mladih, i da ih upoređuju sa
vremenom svojih izmišljenih zanosa. Osuđivali su njihovu ravnodušnost,
nedostatak velikih ciljeva i nespremnost
za žrtvovanje.’’
’’Šta smo učinili sa tom decom? Šta smo im učinili?
Prokleti, matori egoisti, zaokupljeni samo sobom i svojim uspesima!...Oterali
smo ih u marihuanu, koja je otvorila vrata hašišu, a ovaj kokainu...Za to vreme,
mi se borimo jedni sa drugima oko uticaja, ugleda, koncepcija, moći,
vlasti...Šta smo im učinili?’’
Takvi su kakve smo ih iskovali...I nije ni čudo što
Šotra više od Andrića insistira na sceni ‘’od tebe će biti čovek’’ ili ’’vidim
te kao...’’ jer, mora se mladim bićima ukazivati na dobro, boriti se da se od
njih stvore ljudi...Mi smo svi odgovorni za to kako će se oni oblikovati. I ja
znam da i danas ima dosta Vujića zadojenih svojom plemenitom misijom. Znam, jer
smo uz takve moji vršnjaci i ja pobeđivali i pobeđujemo u nauci, jezicima, poznavanju
Mokranjčevog stvaralaštva, plesu, sportu...
Ima u Beogradu vazda dobrih ljudi, kaže knjiga, a ja da parafraziram : Ima u prosveti vazda dobrih ljudi. Ne samo profesora, svih onih koji se brinu o mladim talentima, o svim mladima jer svi imaju neki talenat. Ali
mora da ih bude više. Za to svi moramo da se borimo jer nas se svih direktno
tiče.
Kada sam prošle
godine pisala o Montevideu, zapisala sam, između ostalog, i ovo:
“Jer, ‘’nije
važno kako se čovek rodi, već kako živi i da li ume da sanja’’, a
kada to shvatimo, videćemo da se “ ljudi razlikuju, ali samo po obući, a to
zaborave kad odrastu”, da, iako možda sada
delujemo kao raštimovan orkestar u kojem svako svira za svoj račun, možemo da
uvidimo da‘’ se samo pravimo da smo
bitange’’ jer će nas san podsetiti na to da smo zaboravili da se
istinski i drugarski igramo, a to je možda jedna od najvažnijih stvari koje nam
ovaj život pruža- radost postojanja kroz igru. Otuda film budi jako osećanje
slatke nostalgije kod starijih, a neki ustreptali polet kod mladih. “
…To bih isto mogla da primetim i za
ovo ostvarenje. Život je igra, nekad šeretski bezbrižna, nekad od esencijalnog
značaja- igra života-Aske pred halapljivom prolaznošću-vukom. I upravo ta igra je sačuvala život. Upravo je
igra sama neprolazna. A uz ovaj film ćete naučiti da je za
najumnije ljude sticanje znanja jedna velika igra u kojoj uživaju, a
podsetićete se i da druga iz razreda ne treba da ismevate što nema cipele, kada
ih već pomenuh, nego da mu pomognete da ih nabavi- onda ćete svi lepše koračati
(i usput se smejati poderanom savetnikovom fraku koji je tesan za meru mlade
nade- volim tu usputnu, rečitu Šotrinu aluzivnu simboliku).
Uz profesora Kostu Vujića i diktatorski nastrojenog direktora Đuru Kozarca,
upoznaćete i: ostrašćenog istoričara Miloša Zečevića koji maltretira nevažnim datumima,
ali i skreće pažnju na značaj slobode i pravde kroz tiradu o Bastilji, ništa
manje energičnog profesora predvojničke obuke Stanića koji, jednako na oprezu,
zazire od neprijatelja i još uvek uči da pređe na drugu obalu Save pod opremom,
Mokranjca, profesora muzike, ujedinitelja mladića i devojaka u prvom mešovitom
horu, čije stvaranje večnih Rukoveti možete da pratite na času, nespretnog
matematičara koji je tu da posluži kao dokaz Mikine genijalnosti, inspirativnog
Francuza koji praktično pokazuje akcente…
Ne treba razmatrati da li je ovaj film bolji ili ne od Lajanja na zvezde.
Ako današnje « magareće godine » uspeju da uživaju u
anegdotama maturanata koji najavljuju velike ljude i ugledaju se na njihovu
disciplinu "trčanja u širinu" kao što je moja generacija
uživala u smicalicama Filozofa, Tupe i ekipe-film je, bar po mom skromnom
mišljenju, ostvario svoju svrhu. U čemu je razlika? Umesto : "To
su maturanti iz provincije", stavite : "To su maturanti
iz metropole". Ništa drugo, ako izuzmemo vremensku razliku. Tu su isti i slični profili, samo se
drugačije zovu. Sve mangup do mangupa. Volela bih da je danas grad
puniji te manguparije. Takve. Koja duhom, a ne pesnicama, zbija šalu.
…Ako još i znatiželjni pohitaju u
biblioteke da pročitaju Vitezovićevo nekada bestseler štivo ili, još bolje,
štiva- srećnije od mene biti neće.
Može li se izmiriti boemska starobelgradija koja zaneto gleda ka stubovima
Brankovog mosta i mladež koja pogled upire ka gigantu na Adi ? Verujem da može,
što će ovo ostvarenje; između ostalog, i dokazati.
U to ime želim da ponovim gromoglasni aplauz za, pored čika-Vitezovića, Šotre i svih koji su učestvovali u pripremi, glumačku ekipu: Aleksandar
Berček, Branimir Brstina, Predrag Ejdus, Dragan Jovanović, Zoran Cvijanović,
Ivan Bosiljčić, Vojin Ćetković, Vesna Čipčić, Drago Čuma, Montevideovci Miloš Biković i Aleksandar Radojičić, Ljubomir Bulajić s kojim
smo se skoro upoznali preko malih ekrana, Andrija Daničić (naročito prijatno
iznenađenje, moram da podvučem), Uroš Jakovljević, Nikola Ranđelović, Davor
Perunović, Mateja Popović, Mladen Sovilj, Tamara Aleksić, Isidora Janković...Koga
sam izostavila, neka oprosti, nije namerno, svima pohvale. Ko od vas, koji ovo čitate ili ne čitate, ima nameru
da, poput hejtera spomenutih u prvom
pasusu, kritikuje glumu i pojavljivanje mladih nada ili se poziva na neponovljivost legendi, neka se seti da su
i ti Tatić, Sultanović, Brajović itd. nekada bili mladi kao oni i počinjali u
istom ostvarenju pa su se potom pokazali i dokazali, što i svojim vršnjacima od
sveg srca želim. Dajte mladosti šansu, ponavljam. Mladosti, čvrsto prigrli pruženu priliku.
“Fore i fazone” vam neću odavati niti
ih citirati kao što umem, brzo ćete ih naučiti napamet i dugo se pozivati na
njih.
Stoga, drugari, mali i veliki, čizme na noge, kapu na glavu, ne morate
šešir, i trk u bioskope. Ja vas pozdravljam , do narednog lepog čavrljanja (jer se trudim da više na lepo i plemenito
ukazujem), uz sledeće želje-replike:
Navijte svoje satove prema srcu
svoga druga.
Idite korak po korak- tako se i zemlja osvaja.
Morate postati značajni ljudi da
bi anegdote o vama imale značaja.
Citati i replike iz :
Filma Šešir profesora Koste Vujića, Šotra, Košutnjak film, 2012, i istoimenog romana Milovana
Vitezovića, 1983.
Filma Montevideo, Bog te video, Bjelogrlić, Intermedia network, 2010.
Filma Lajanje na zvezde, Šotra, Komuna film, 1998.
Romana Una, Momo Kapor, 1989.